Nekad je najteže pitanje ono koje zvuči potpuno jednostavno.
Postoji jedna situacija koju će gotovo svatko iz Rijeke prepoznati.
Subota je. Ili nedjelja. Možda čak običan utorak nakon posla. Gladni ste, ali nitko nema volje kuhati.
Netko prvi izgovori ono poznato:
“Ajmo nešto pojesti.”
Svi odmah klimnu glavom.
I onda nastane tišina.
Ne zato što nema gdje jesti u Rijeci. Naprotiv. Izbor je danas veći nego ikad.
Tišina nastane zato što svatko u glavi ima neku svoju ideju.
Jedan bi pizzu.
Drugi burger.
Treći bi nešto s roštilja.
Netko želi laganiji ručak, možda salatu ili wok. Djeca već pitaju imaju li pomfrit i palačinke. Netko bi samo sjeo na terasu, naručio koktel i pustio da vikend napokon počne.
I prije nego što ste krenuli, već se raspravlja.
“Ma tamo nema ništa za mene.”
“Ne da mi se u centar, opet ćemo tražiti parking.”
“A gdje ćemo ako nas je osmero?”
Koliko puta si i sam bio dio tog razgovora?
Kad izbor postane problem
Zanimljivo je kako danas više ne tražimo mjesto gdje ćemo jesti.
Tražimo mjesto oko kojeg će se svi složiti.
To zvuči kao sitnica, ali upravo je to razlog zbog kojeg se isti razgovor vodi iz tjedna u tjedan.
Nekad je bilo dovoljno da netko kaže: “Idemo na pizzu.”
Danas više nije.
Društva su šarena. Netko pazi na prehranu. Netko obožava dobar burger. Netko će uvijek naručiti mesnu platu, dok će druga osoba za stolom tražiti vegetarijanski obrok. Klinci imaju svoje želje, odrasli svoje, a svi zajedno žele da hrana bude dobra, porcije poštene i atmosfera opuštena.
Kad sve to spojiš, shvatiš da ne tražiš samo mjesto za ručak ili večeru.
Tražiš mjesto koje neće nikoga razočarati.
Rijeka ima još jedan problem. I svi ga znamo.
Nećemo se lagati.
Koliko puta ste odustali od jedne ideje samo zato što vam se nije dalo razmišljati gdje ostaviti auto?
Nije hrana bila problem.
Problem je bio sve ono prije nego što sjedneš za stol.
Gužva.
Traženje parkinga.
“Ma nema šanse da ovdje nađemo mjesto.”
Ako dolaziš s djecom, to postaje još važnije. Ako vas je više, još važnije. Ako dolaziš nakon posla i želiš samo sjesti, naručiti i opustiti se, onda je to često presudno.
Zato nije slučajno da sve više ljudi bira mjesta do kojih je jednostavno doći.
Ne zato što su lijeni.
Nego zato što žele da izlazak počne onog trenutka kad sjednu u auto, a ne dvadeset minuta kasnije.
A što ako dolaziš autobusom?
Ni to više nije nevažno.
Nisu svi za volanom.
Netko dolazi iz centra, netko s Trsata, netko s Pećina, netko iz Kostrene. Kad znaš da do odredišta vozi nekoliko autobusnih linija, dogovor postaje puno lakši.
Nitko ne mora razmišljati kako će doći ili gdje će ostaviti automobil.
Takve stvari rijetko završe na fotografijama na društvenim mrežama.
Ali upravo zbog njih ljudi biraju isto mjesto iznova.
Što zapravo čini dobro mjesto za jesti?
Kad malo bolje razmisliš, odgovor nema puno veze s trendovima.
Nije presudno ima li netko “najbolji burger” ili “najbolju pizzu”.
Jer što ako osoba do tebe uopće ne želi ni jedno ni drugo?
Možda je pravo pitanje potpuno drugačije.
Može li cijelo društvo, bez puno razmišljanja, otvoriti jelovnik i u prvih nekoliko minuta pronaći nešto što će ih razveseliti?
Ako je odgovor potvrdan, onda si pronašao puno više od mjesta gdje se jede.
Pronašao si mjesto na koje ćeš se vratiti.
Iskreno? I ja sam godinama imao potpuno pogrešnu sliku.
Kad bi netko spomenuo Kooglanu Food&Fun, prva asocijacija bila mi je kuglanje.
Pretpostavljao sam da se ondje nešto usput pojede između dvije partije, popije piće i ide dalje.
I nisam bio jedini.
Mislim da mnogi u Rijeci još uvijek imaju istu sliku.
Tek kad sam jednom, sasvim slučajno, sjeo za stol i otvorio jelovnik, shvatio sam koliko je ta slika zapravo nepotpuna.
Od tog trenutka više nisam razmišljao o tome kao o mjestu na koje dolaziš samo zbog zabave.
Počeo sam ga doživljavati kao mjesto na koje dolaziš zato što znaš da će svatko za stolom pronaći nešto po svom guštu.
A vjeruj mi, to danas vrijedi više nego ikad.
M.
